Mr. sc. Dalibor Dvorny: Jesu li briselski euri vrijedniji od hrvatskih kuna?

Valutni tečaj je promjenjiva kategorija, danas euro vrijedi 7,45 kune, sutra nešto više ili nešto manje, ali nebitno jer je tečaj kune i eura zapravo dugoročno vrlo stabilan. Ipak, novac je novac i nakon matematičke konverzije ne bi trebalo biti suštinske razlike plaća li se nešto u ovoj ili onoj valuti, naravno dok god je ona konvertibilna. Ovaj tekst zato ne govori o valutama, nego o javnom novcu, onome koji se prikuplja i troši za javne potrebe. Još barem nekoliko godina, hrvatski javni proračuni će se planirati i iskazivati u kunama, za razliku od proračuna Europske unije koji je izrađen u eurima. Zato još uvijek možemo govoriti o „hrvatskim kunama“ i „briselskim eurima“.

Ulaskom Hrvatske u EU, hrvatskim korisnicima širom su se otvorili EU fondovi te je u vrlo kratkom roku postalo sasvim normalno za sve, od škola, općina, gradova, udruga i poduzetnika planirati svoje buduće investicije računajući na briselske eure iz EU fondova pa vrijedi postaviti osnovno pitanje – trošimo li mi “briselske” eure iz proračuna EU pažljivije nego “hrvatske” kune iz državnog/lokalnog proračuna. Pojam “pažljivije” pri tome je vrlo konzervativan odabir riječi, a ovdje podrazumijeva odgovornije, transparentnije, učinkovitije upravljanje javnim financijama, možemo sve to staviti pod zajednički nazivnik „dobrog upravljanja“. Dobro upravljanje također sugerira i bolju kvalitetu javnih politika, ali nažalost i to da na djelu imamo dva razmjerno različita pristupa prema javnim financijama. Ako je istina, to znači da priznajemo da su briselski euri jednostavno vredniji od hrvatskih kuna. Jer zašto bi itko tražio dodatnu transparentnost, učinkovitost i razinu odgovornost samo u onim situacijama kada se troše javni novci iz Brisela? Problem baš i nije trivijalan, radi se u oba slučaja o javnim sredstvima poreznih obveznika – bilo hrvatskih ili europskih – i bilo bi sasvim logično očekivati jednako odgovoran odnos prema javnim sredstvima bez obzira na izvor.

Dakle, trošimo li briselske eure pažljivije? Pogledajmo dva tipična primjera.

Primjer prvi: Kako planiramo ulaganja i javne financije? Prije nego li je potrošila i jedan euro putem EU fondova, Hrvatska je provela dugotrajan, prilično inkluzivan i nadprosiječno transparentan postupak višegodišnjeg strateškog planiranja. Euri se naime neće trošiti ako prije toga nisu jasno postavljeni ciljevi kojima će ti euri sutra izravno doprinositi. Pod ciljeve ovdje neće proći razne predizborne floskule i isprazne želje, već moraju biti striktno podržani s cijelim nizom provjerljivih indikatora. Što je s druge strane potrebno da bismo potrošili prvu kunu? Obično je preduvjet da ta kuna mora biti spomenuta u državnom ili lokalnom proračunu, a vladajuća većina glasa pozitivno. Pojedine kune odlaze i bez toga, dovoljan je potpis ministra/načelnika/gradonačelnika. Strateško planiranje s postavljanjem ciljeva i indikatora uspjeha, ako se ponedje i provodi, to je onda najčešće forme radi. Zato će u praksi hrvatska javna kuna radije otići posrnulom brodogradilištu za potrebe održavanja tekuće likvidnosti, dok će javni euro otići npr. svjetski poznatom domaćem proizvođaču električnih automobila za istraživanje i razvoj novoga globalnog modela. Brodogradilište za javnu kunu samo treba dokazati da je u problemima, što je lak zadatak, te da je posebno važno poduzeće, za što u Hrvatskoj nikakvi kriteriji nisu postavljeni pa se u najmanju ruku radi o subjektivnom dojmu. Proizvođač električnih automobila za javni euro treba dokazati upravo suprotno – da posluje dobro i da će tako i nastaviti. Jer euri se ne poklanjaju poduzećima u blokadi, ili onima koji ne isplaćuju plaće svojim radnicima. Euri se daju onima koji će razvijati svoju proizvodnju i dodatno zapošljavati. Euro će otići onima koji će stvarati dodanu vrijenost, dok kuna neće pitati nezgodna pitanja. Europski porezni obveznici vole baš ovakve projekte, a hrvatski se niti ne pitaju.

Ipak, nije naravno sve u planiranju. Provedba i izvršenje planova je barem jednako toliko važna.

Primjer drugi: Kako provodimo svoje planove i projekte? Grad je odlučio izgraditi poduzetnički inkubator. EU fondovi su dobar izvor sufinanciranja za takvu investiciju. Grad je pri tome entuzijastično obećao veliku zainteresiranost budućih poduzetnika za njegove usluge te je bio vrlo optimističan u procjeni broja radnih mjesta koja će se otvoriti uslijed ove kapitalne investicije. Međutim, već se provedba same javne nabave pokazala problematičnom. Njihov uobičajeni standard javne nabave nije baš uvjerio nadležnu agenciju u iskrenu transparentnost postupka, a kako europski porezni obveznici ne toleriraju netransparentne nabave, ovaj je „netransparentni“ dio plaćen radije kunama iz lokalnog proračuna. Inicijalna kašnjenja koja su inače uobičajena u Gradu zbog kompleksnih političkih odnosa u gradskom vijeću, u ovome su projektu iznimnim naporom lokane uprave ipak naknadno kompenzirana budući da briselski euri izrazito ne trpe probijanje rokova. Nakon što je projekt unatoč svim izazovima uspješno priveden kraju, stvarnost je neminovno razotkrila ranija nerealna očekivanja i obećanja, a kako europski porezni obveznici ne priznaju lažna obećanja, lokalna kuna opet je morala uskočiti da zatvori neočekivanu rupu u proračunu projekta. Europljani su osim toga svjesni da ne mogu tek tako sami razumno procijeniti koliko sve te investicije imaju učinka i smisla pa će platiti neovisnog stručnjaka da prikupi informacije i analizira ih. Evaluacija učinaka ovoga projekta i cijele operacije izgradnje poslovne infrastrukture u Hrvatskoj pokazala da investiranje javnog novca u inkubatore možda nije optimalan način poticanja poduzetništva i otvaranja novih radnih mjesta. Prema tome, sljedeći puta javni euri će se u morati investirati na drugi način, tamo gdje je veći potencijal uspjeha.

Jedan drugi hrvatski grad, veliki grad, također se odlučio na sličan pothvat. Srećom, ima jak proračun pa si može priuštiti tako nešto i bez pomoći EU fondova. Napravio je projekt u rekordnom roku, a budući da ga nitko nije pitao, nije morao definirati broj budućih poduzetnika stanara, niti broj radnih mjesta koja će se realizirati uslijed investicije, iako u javnim obraćanjima nikako nije propušteno naglasiti kako se očigledno radi o jako velikim brojevima. Dapače, uspjeh ovoga projekta mjeriti će isključivo kroz broj kvadrata izgrađenog prostora, broj uređenih ureda i ukupni iznos potrošenih kuna jer do toga navodno lokalni porezni obveznici jedino drže. U provedbi projekta bilo je određenih manjih i većih kašnjenja i probijanja proračuna, no to nije problem jer su rokovi kao i proračun vrlo fleksibilni, a lokalni porezni obveznici navodno ne gledaju na takve sitnice. Projekt je uspješno završen, broj kvadrata i prostorija je uspješno dostignut, a ukupni iznos potrošenih kuna čak i zavidno premašen. Kakav je posredni učinak investicije na lokalnu zajednicu u smislu boljih mogućnosti zapošljavanja neće biti poznato jer se takvo što niti ne mjeri.

Kako je do toga došlo da imamo dva paralelna sustava? Budući da su EU fondovi pomalo idealizirani u Hrvatskoj, vlast je u postupno, šutke dopustila uvođenje cijelog niza novih, za Hrvatsku tada još relativno slabo poznatih praksi dobrog upravljanja. Strateško planiranje, postavljanje ciljeva i indikatora, ovjeravanje svakog pojedinačnog troška, sustavna revizija i evaluacija danas su sastavni dio sustava upravljanja EU fondovima u Hrvatskoj, pa za svaki euro svi navedeni uvjeti moraju kumulativno biti zadovoljeni, dok za hrvatske kune za sada sve ostaje po starom, bez lijepih iznenađenja. Ali očigledno tako više ne mora biti jer sad znamo da i mi znamo drugačije i bolje.

 

Autor: mr. sc. Dalibor Dvorny, izvršni direktor u IMPULS Savjetovanju.

Članak preuzet iz časopisa LIDER.