Država financira „brzi prst“ novcima drugih poduzetnika, mr. sc. Darko Liović

Možda nikada kao proteklog tjedna EU fondovi u Hrvatskoj nisu doživjeli toliku medijsku eksponiranost i tako veliki interes u javnosti zbog sada već čuvenog, u medijima popularno prozvanog, „natječaja od 35 sekundi“. Vrištale su o 35 sekundi prve vijesti većine internetskih portala, naslovnica novina, a sam je natječaj završio kao glavna vijest dobrog dijela medijskih kuća. Konačno smo doživjeli  „estradizaciju“ jedne tako ozbiljne i poslovično dosadne teme kao što su EU fondovi. Tjedan polako prolazi, bura se polako stišava, Ministarstva su brzo ugasila vatru, ali – posljedice ostaju. Pitam se samo hoćemo li do kraja ovog proračunskog razdoblja imati priliku doživjeti još pokoju euforičnu naslovnicu u stilu „Odabrani startup projekt za financiranje iz EU fondova ocjenjen s čak 97 od mogućih 100 bodova“ ili „Metaloprerađivač iz Čakovca više od godinu dana prije roka ispunio sve indikatore uspješnosti prijavljenih u EU projektu“? Teško.

Za estradizaciju EU fondova proteklog tjedna u Hrvatskoj zaslužni su pomalo svi – nešto mediji, ponešto konzultanti, a ponajviše nadležna Ministarstva – gospodarstva i regionalnog razvoja. Ministarstva, i to ne samo ova dva spomenuta, prvenstveno su odgovorna zbog krivog programiranja i alociranja EU sredstava. I dok se ugovaranje i isplata po pojedinim operativnim programima i prioritetnim osima odvijaju sporije od donošenja pravosnažnih sudskih presuda za gospodarski kriminal u hrvatskom pravosuđu, natječaji namijenjeni poduzetnicima nerijetko nude sredstva koja su i do 8 puta manja nego iskazani interes poduzetnika, baš kao što je to bio slučaj na prošlotjednom natječaju za nabavku IKT-a. Rezultat krivog planiranja jest činjenica kako je s jedne strane Hrvatska izrazito neuspješna u povlačenju EU fondova do te mjere da se neutralnom promatraču (čitaj: EK) gotovo može pričiniti kako ne znamo što bi smo s predviđenim novcima u omotnici za Hrvatsku, dok s druge strane, hrvatski poduzetnici, preopterećeni visokim poreznim davanjima, skupim energentima, neefikasnim javnim aparatom i drugim tegobama, vape za dodatnim sredstvima kako bi barem djelomično pojačali svoju konkurentnost na domaćem i međunarodnom tržištu.

Iako se kaže da je svaki, pa i negativni publicitet dobar, nisam siguran koliko je prošlotjedna halabuka pridonijela popularizaciji i koristila budućem povlačenju sredstava iz EU fondova, barem onih namijenjenim poduzetnicima. Posljednjih sam dana imao priliku razgovarati s desecima poduzetnika koji su nakon utorka izgubili bilo kakav interes za sudjelovanjem u budućim natječajima za bespovratna EU sredstva izražavajući svoje trajno nepovjerenje u sustav i samu organizaciju dodjele sredstava. Pojedinci su trivijalizirajući procedure te predstavljajući natječaj kao puku igru na sreću u kojoj je doslovno trebalo imati samo „najbrži prst“ te predati prazan projekt da bi se dobilo milijun kuna, učinili nepopravljivu štetu cijelom sustavu jer su kod svakog racionalnog poduzetnika doveli do propitivanja svrsishodnosti sudjelovanja u takvoj igri.

Istina je, dakako, ponešto drugačija – i oni poduzetnici koji su se uspjeli „ugurati“ u prvih 220 koliko ih je sustav evidentirao da su u prvih 35 sekundi predali projekt, vrijedno su tjednima pripremali svoje projekte, radili na prikupljanju dokumentacije pa se s pravom postavlja pitanje da li su oni oštećeni odlukom Ministarstva o poništavanju natječaja?  Ne treba niti smetnuti s uma kako ovo nije prvi natječaj koji je funkcionirao po principu brzog prsta. Dapače, natječaj koji je bio raspisan u svibnju ove godine za opremanje i proširenje proizvodnih kapaciteta u prerađivačkoj industriji, planuo je ne u 35. sekundi, ne u 5. sekundi, nego u nultoj sekundi s jednom jedinom razlikom – prijave su predavane putem dobre, stare pošte, a ne digitalno, putem IT sustava koji bilježi čak i stotinku predaje. Naime, iako je bilo više elemenata da se ovaj natječaj ne organizira po principu brzog prsta, ako zbog ničeg drugog a onda zbog činjenice da će se u njemu  dodijeliti ne 53 milijuna, nego čak 200 milijuna kuna, do takve odluke nije došlo. Može li se, nakon prošlotjedne odluke Ministarstva, sasvim legitimno, zatražiti poništenje i  natječaja iz svibnja kako bi svi poduzetnici dobili istu priliku jer ako bi u nekom natječaju trebala presuđivati kvaliteta projektne prijave, onda je to upravo natječaj za jačanje konkurentnosti hrvatske industrije? Smije li se zatražiti od Ministarstva da se našoj prerađivačkoj industriji i izvoznicima u roku od dva dana dodjeli i javno obznani nova, četiri puta veća alokacija kao što je to učinjeno u prošlotjednom natječaju?

Naime, u više je navrata Ministarstvo stidljivo najavljivalo kako će se i na taj natječaj alocirati više sredstava, međutim,  podatak o dodatnoj alokaciji za prerađivačku industriju nikada nije službeno i javno objavljen. Stoga hrvatska prerađivačka industrija i izvoznici s pravom pitaju jesu li dodatna sredstva namijenjena industriji na kraju završila onome tko je bio glasniji? Jesu li sredstva namijenjena kupnji CNC strojeva u konačnici završila u nabavci laptopa, I-poda, servera i ostale IT opreme?  Iako se može učiniti kako su poduzetnici, sportskim rječnikom rečeno, prošli tjedan odnijeli pobjedu, pravo pitanje koje se postavlja jest protiv koga je, doista, utakmica odigrana – protiv sustava ili protiv drugih poduzetnika?

 

Autor: mr. sc. Darko Liović, partner u IMPULS Savjetovanju.

Članak preuzet iz časopisa LIDER.

Fotografija preuzeta s portala BizIT.